Prof.dr.sc. Josip Burušić o važnosti JOBSTEM projekta i interesima učenika za STEM karijere

Ja ne razumijem tko je to agronom? Što radi inženjer prometa? Čime se bavi molekularni biolog? Neka su od pitanja koja smo iz dana u dan slušali od učenika četvrtih, petih i šestih razreda u provedbi našeg longitudinalnog projekta o STEM zanimanjima. Naizgled iznenađujuće?Svi implicitno vjerujemo da učenici imaju dovoljno informacija o nizu zanimanja koja danas postoje. No, u stvarnosti to izgleda ipak nije opravdano. Takva i slična pitanja nama istraživačima olakšala su da shvatimo kako postoji značajno pomanjkanje informacije o brojnim zanimanjima.

U području STEM-a, relativno novog, nadolazećeg, gospodarski i društveno iznimno važnog područja istraživanja, odsutnost dovoljno informacija čini se da je posebice izražena. Sam akronim STEM formulirala je Američka nacionalna zaklada za znanost. Željela je njime ukazati na opći trend smanjenja interes učenika za obrazovna područja i zanimanja vezana uz prirodoslovlje, tehnologiju, inženjerstvo, matematiku i srodna područja. U hrvatskoj znanstvenoj nomenklaturi i istraživačkoj tradiciji, akronim STEM obuhvaćao bi područja prirodnih i tehničkih znanosti, matematike te neka interdisciplinarna područja. Osim područja obrazovanja, odnosio bi se i na osposobljavanje u prirodoslovlju, matematici, tehnologiji i inženjerstvu.

Ako učenici imaju nedovoljno informacija, početna je to otežavajuća okolnost u promoviranju bilo kojih a posebice STEM zanimanja. Vrlo je teško usmjeravati učenike u STEM područje o kojem imaju malo informacija. Stoga učenicima netko mora pružiti kvalitetne, sustavne i primjerene informacije. Kako očekivati da će učenik odabrati neko zanimanje, ako u osnovi ne zna od čega se ono sastoji, koji se izazovi javljaju ili čime se osoba takvog zanimanja bavi?

Tu su im roditelji, zasigurno će pomislit mnogi. No, da li je moguće očekivati da će roditelji kvalitetno odabirati i upućivati djecu u neki profesionalni i karijerni put gdje, istini za volju, ni značajan broj roditelja sam ne zna od čega se taj put sastoji? Znamo li u našoj državi skoro svako svaki drugi, ili još točnije, zasigurno svaki treći učenik,se školuje u obitelji nisko obrazovanih roditelja, situacija je još otegotnija.

Istraživanja svjedoče da učenici najviše raspravljaju s roditeljima te je stvarnost da učenici u pravilu „prilagođavaju svoje interese“ zahtjevima roditelja. Kada imamo situaciju kao što je naša, da je značaj broj roditelja srednjeg ili nižeg obrazovanja, onda smo u problemima po pitanju odabira STEM zanimanja. Paradoksalno, no kada je u pitanju obrazovna struktura roditelja naše su i dugoročne prognoze loše, te bi uspješna obrazovna politika trebala osmisliti programe ne samo za učenike, već i cjelovite programe za roditelje.

Aspiracije prosječnog dvanaestogodišnjaka i trinaestogodišnjaka u pogledu odabira idealnog zanimanja, pa tako i STEM zanimanja jesu podjednake, bez obzira na spol, društveni i socioekonomski status djeteta. U kasnijim obrazovnim razdobljima, zbog niza razloga materijalne i ekonomske prirode, ali i zbog smanjenog STEM kapitala roditelja, ipak jasno svjedočimo da jedni učenici odlaze ka strukovnim, manje složenim, a drugi prema složenijim, i naravno, bolje plaćenim zanimanjima. Ono što je porazno jest da su i sama djeca iz obitelji nižeg socioekonomskog statusa, prilično svjesna toga te u pravilu izjavljuju da imaju želju, ali da nemaju mogućnosti ili da im je unatoč interesima i željama vjerojatnost da ih pretvore u stvarnost, malena.

To je naša stvarnost. I ti su roditelji i njihove mogućnosti stvarnost. I nije moguće niti će biti moguće da ih neki Zrinjevcem ili Hrvatskom šetajući doktor Baltazar čudom učini drugačijim. Jedino je moguće da se ta stvarnost u kreiranju obrazovne politike uvaži, a ne da se sustavno ignorira.

Daljnja istraživački poticajna rasprava kada su u pitanju STEM zanimanja vezuje se uz pitanje prepoznavanja točnog trenutka kada se specifični interesi za STEM zanimanja formiraju, te pitanja kako se odvija proces oblikovanja i mijenjanja interesa tijekom vremena. Značajan dio dosadašnjih utjecanja na odabir zanimanja učenika bio je u pravilu usmjeren na razdoblje srednje škole, pa čak i na sam period završetka srednje škole. Današnja istraživanja svjedoče da je to kasno i da učenici u dobi od 14 ili 15 godina imaju naznake relativno stabilnih interesa za pojedina područja zanimanja. Djeca u dobi od deset godina imaju najpozitivnije stavove o STEM zanimanjima te nakon toga polako gube interes za ovo područje. Nadalje, pokazalo se, da se interes učenika za STEM zanimanja smanjuje nakon upisa srednje škole te da gotovo potpuno nestaje kako učenici napreduju kroz obrazovni sustav. Stoga je potrebno da obrazovna politika intervenira upravo u razdoblju šestog do osmog razreda postojeće osnovne škole. U tom bi razdoblju trebalo osmisliti programe u školama, i ako se želi, to je razdoblje kada se „regrutiraju“, budući inženjere.

U kontekstu odabira STEM zanimanja, vječno je i nezaobilazno pitanje politike školskog ocjenjivanja i iskazivanja postignuća učenika. Praksa postojećeg ocjenjivanja ne stvara samo probleme učenicima u vidu prekomjerne razine stresa, nego u značajnoj mjeri utječe i na buduću upisnu politiku te na buduće tržište rada. Naime, ako je učenik ocijenjen loše iz STEM predmeta značajno se smanjuje vjerojatnost da će u tom području zamišljati svoju buduću karijeru. Ako je ocijenjen loše i uz to je ta ocjena doživljena nepravednom, onda je prilično vjerojatno da će to djelovati odbojno na buduće odluke. I svaki puta kada učitelji prestrogo, još gore nepravedno ili najgore kao posljedicu svoga lošeg rada, učeniku zaključi lošu ocjene iz STEM predmeta, buduće sofisticirano tržište rada gubi jednog, možda i sasvim dobrog inženjera. Nedvojbeno je jasno da pozitivna iskustva u STEM području u školimogu doprinijeti tome da učenik osjeti zadovoljstvo i užitak, što povećava vjerojatnost budućeg bavljenja takvim zanimanjima.

Na navedene, a i brojna druga zanimljiva pitanja pokušavamo pružiti odgovor u okviru JOBSTEM projekta. To je za sada prvi hrvatski, znanstveno recenzirani projekt usmjeren na razmatranje niza zanimljivih pitanja o STEM području, interesu za zanimanju i sklonosti odabira STEM zanimanja od strane učenika. Po svojoj istraživačkoj metodologiji, projekt koristi višestruku, naprednu metodologiju i može se po tome svrstati u sam vrh obrazovnih istraživanja trenutačno u svijetu. U njemu uz znanstvenike iz Hrvatske, sudjeluju i istraživači iz Francuske, Mađarske i SAD, a jedna od članica projektnog tima je u ovom trenutku jedna od najuglednijih obrazovnih istraživačica u svijetu, profesorica SusanEccles.

U projektu se longitudinalno, istraživački prati 1920 učenika viših razreda 16 osnovnih škola partnera, koje su izabrane po selektivnim načelima. I upravo je to već sada jedan od vidljivih pozitivnih efekata, jer su škole pokazale entuzijazam, zainteresiranost i izraženu spremnost na napredak. Isto tako, kada smo značajnom broju učenika u 16 sudjelujućih osnovnih škola, tijekom cijele godine priuštili brojne izvanškolske sadržaje sami su učenici reagiralifantastično. Dio učeničkih reakcija najbolje je u osnovi izravno navesti. Jedna od učenica kaže „kada sam posjetila sve te laboratorijerazmišljala sam koliko je to zapravo zanimljivo, a ja sam se tamo bojala da nešto ne pokvarim i mislim da tako i dosta drugih učenika razmišlja i mislim da zato jako malo učenika ide na studij na FER“. Jedna pak druga učenica je navela „Vidim da bih mogla tamo studirati kad odrastem, jer mi je zabavno. Odlučila sam sada više učiti kako bih mogla studirati tamo i imati nekakvu karijeru u tom području“. Na kraju, učenik iz jedne prigradske škole je znakovito izjavio „Sve što smo doživjeli je puno učenika potaknulo da razmišlja o budućnosti i što bi htjeli biti u životu“.

Projektne aktivnosti smo usmjerili na sve učenike, i dobrog i lošeg školskog uspjeha, i one koji imaju peticu iz matematike, ili fizike, kao i one koji se možda muče s matematikom. Takav pristup jamči uspjeh u onome što se želi, a to je potaknuti interes učenika, podignuti ga na višu razinu, pružiti učenicima više informacija. Niz pokušaja koji su u Hrvatskoj postojali ranije, kao i pokušaja koji postoje i danas, u osnovi je obilježen jednom sistemskom pogreškom. Usmjeren je i obraća se učenicima koji u trenutku početka programa imaju već izražene interese za STEM, ili još češće imaju i neku raniju povijest sudjelovanja u sličnim programima. Pojednostavljeno, to je kao da trošite energiju, vrijeme i novce da učenicima koji često jedu povrće razvijate vještinu kako da skuhaju karfiol „aldente“. Pravi je posao unutar općeg obrazovanja kako privući i potaknuti one koji ne jedu nikako povrće?

Za nas kao istraživače, svakako su bile poticajne i misli prvog danskog astronauta lansiranog u svemir, Andreasa Mogensena. Kada su ga u nekoj prigodi pitali kako se zainteresirao za budući poziv, jasno je rekao da se inspirirao ka inženjerskom zanimanju tako što je slušao kako drugi inženjeri i znanstvenici pričaju o svom poslu. Stoga kao dio svoje misije vidi i zadaću da bude ambasador inženjerstva, aeronautike i znanosti uopće. Jer, što je osobito bitna misao, svatko tko je dobio bilo kada javne novce, posebice se to odnosi na znanstvenike, ima odgovornost da motivira buduće generacije, da javno predstavlja i priča o zanimanjima i poslu kojim se bave. Kako poticajno je naveo ovaj astronaut i sam inženjer, pričajući školskoj djeci ili studentima o svom pozivu možete vrlo lako osjetiti zanos i žar koju ste i sami imali dok ste bili u toj dobi.

Stoga, u promicanju pojedinih zanimanja a osobito STEM zanimanja, potrebno je u javni prostor unijeti što više informacija. Potrebno je uključiti u programe što više djece svih početnih interesa, mogućnosti i predznanja, obilježja, sklonosti i vještina. Tu je moguće osmisliti programe, koji su nadopuna postojećim, sadržajima pretrpanim školskim programima, a u izvedbu takvih programa je svakako potrebno uključiti i tehnološki sektor gospodarstva. Postojeće tehnološke kompanije moraju tu vidjeti svoj interes i prostor za društveno koristan angažman. Pored toga, one s dugoročnim vizijama među njima, će tu vidjeti i svoj, u nekoj mjeri održivi komercijalni interes, budući će se u „regrutiranje“ toliko neophodnih i potrebnih budućih stručnjaka, uključiti vrlo rano.

Dok ne uspijemo u osmišljavanju i implementaciji takvih programa, možemo pogledati na koji način u ovom trenutku učenici iskazuju svoja sviđanja prema pojedinim zanimanjima. Učenicima smo ponudili listu većeg broja zanimanja. Kako stvari stoje, u ovom trenutku djeci se najviše sviđaju glumci. Možda zbog toga što se prilično pojavljuju u javnosti? Ili zbog toga što učenici misle da imaju dovoljno informacija o životu glumaca? Ili zbog toga što im to zanimanje zvuči fancy i cool? Teško je dati jednoznačnog odgovora. Možemo samo pričekati 4 godine JOBSTEM projekta, da vidimo kako će kroz vrijeme ispred nas, prolaziti STEM stručnjaci.

Prof. dr. sc. Josip Burušić

Institut društvenih znanosti Ivo Pilar